Dr Rada Stanarević docent
OD STVARNOSTI DO ARTEFAKTA
Manov i Andrićev pripovjedački postupak
Rad se bazira na Manovom romanu "Josif i njegova braća" i na Andrićevoj pripovijeci "Prokleta avlija", dvama epskim ostvarenjima sa zajedničkom mitsko-arhetipskom tematikom o neprijateljskoj braći. No, ovim djelima je zajednička i složena i samosvojna pripovjedačka tehnika, a takva je i njihova struktura. Kao vrhunska umjetnička ostvarenja ona nas ujedno opominju na odgovarajuće načelo Aristotelove "Poetike" u kome ne piše da pjesnik prije svega treba da predstavi događaje u svoj njihovoj živosti, nego piše da pjesnik prije svega treba sebi da predstavi ono što će potom sastaviti u priču i izraditi u jeziku. Ne da kopira stvarnost, nego dastvori djelo u svojoj mašti.
S obzirom na stvaralačku maštu, u kojoj sferi je važnije da su događaji uzajamno vjerovatni nego da su u stvarnosti mogući, Aristotel razlikuje dvije (jednako vrijedne) vrste pjesnika, one veoma obdarene, i one strasno temperamentne: "oni prvi umeju lako da se prenose u sva moguća stanja i odnose, a ovi drugi lako prelaze u ekstazu" (Aristotel, "O pesničkoj umetnosti", Beograd, 1966, str.24). U ovom radu se ispostavlja da u Manu i Andriću, odnosno njihovim spomenutim djelima, imamo upravo- i to po Aristotelovom redosljedu - značajna predstavnike ova dva pripovjedačka tipa.
*
Manov roman Josif i njegova braća sastoji se iz četiri dijela, a svaki od njih sadrži po sedam takozvanih "glavnih komada" (Hauptstück), glavnih, biće, stoga, što su spolja istobrojni, te cijeloj kompoziciji osiguravaju stabilnost, dok su istovremeno unutar samih sebe složeni, i to od različitog broja manjih segmenata. Svi dijelovi, od najmanjeg do najvećeg, nose odgovarajuće naslove, odnosno podnaslove, tako da čitalac, kad već zađe u djelo, može, uprkos njegovoj monumentalnosti, lako po njemu da se kreće, vraća se na prethodna poglavlja, poredi ih međusobno i proučava, i u punoj mjeri uživa u ljepoti sadržaja, odnosno forme ovog nadaleko čuvenog i po svemu raskošnog ostvarenja.
Što se obima romana tiče, i tu postoji izvjesna blagorodna pravilnost. Dok prva dva dijela podjednako zahvataju po nekih trista strana, dotle su druga dva svaki ponaosob dvostruko obimniji od onih prethodnih. Kao da se prva dva sjedinjuju u trećem, da bi treći preobražen ispunio završni četvrti, pa se krug opet može vratiti na početak. Od oca ka sinu i od sina ka ocu. Prvi dio, naime, i njegovih sedam komada, ispunjavaju Priče Jakovljeve: plodonosnog starozavjetnog junaka Jakova, oca dvanaestorice sinova, čiji su preci Avram i Isak, kao i on, zahvaljujući svojoj uzvišenosti, blagoslovenosti, odnosno plodnosti, u ona pradavna vremena, i na onim iskonskim predjelima Mesopotamije i Hanana, postali patrijarsi izrailjski. Četvrti patrijarh odabranog plemena biće Jakovljev ljubljeni sin Josif. No, to će se desiti tek na kraju, u četvrtom dijelu romana. U drugome pak njegovom dijelu, koji se naziva Mladi Josif, prikazuje se kako se ljubomorna braća odlučuju da ubiju Josifa bacivši ga u jamu, da bi ga odmah zatim, primorani nekom višom silom, ipak prodali Ismailćanima, pa Josif, umjesto da bez traga nestane sa ovoga svijeta, srećno dospijeva u tuđu zemlju da bi tamo ličnim snagama pronašao put do samog sebe. Treći dio dakle je kazivanje o Josifu u Egiptu. O njegovom dugotrajnom i teškom sazrijevanju i borbi za život kroz tamnovanje i služenje od najnižeg do najvišeg položaja. I najzad, u četvrtom dijelu, koji nosi naslovJosif, hranitelj, imamo jednog ispunjenog, cjelovitog Josifa. Stvorio je sopstveni dom i porodicu. Gospodari u faraonovo ime neiscrpnim izobiljem plodne misirske zemlje. Tu, na tom plodnom tlu, srećno će da se obavi i ponovni, ceremonijalni susret sa ocem, i izmirenje sa braćom, i tu će, po očevoj smrti, cijeli Izrailjev rod naći utočište za dalji život, pa će onda, u opštem zadovoljstvu i u slavljeničkom raspoloženju svih učesnika, na čelu sa samim božanskim, prema nesavršenosti i slabostima ljudske duše blagonaklonim tvorcem, priča zvana Josif i njegova braća moći da se privede kraju.
Otkuda se u Manovom romanu toliki značaj pridaje plodnosti? Jakovljevoj, sa svih njegovih dvanaest sinova, pa mu porodica, kada stigne u Misir, broji već sedamdesetoro čeljadi? Plodnosti same egipatske zemlje, čijim bogatstvima maestralno upravlja Jakovljev sin Josif? Otkuda su u radnji romana među svim starim bogovima presudne upravo boginje plodnosti, Ištara i Izida?
Ova dominacija plodnosti, tako fascinantno ostvarena u četvorodjelnoj romanesknoj tvorevini o kojoj je riječ, otkriva se čitaocu, u kvazi-naučnom, ironično-humoristički razigranom maniru, već prije početka same priče o Josifu i njegovoj braći. U jednom očigledno značajnom uvodu, jer se odnosi na sva četiri dijela romana. Naslovljen je Predigra: Silazak u pakao, i obuhvata nešto više od pedeset stranica teksta. Tu se priča kako je duša, element pračovječjeg kao i materija, prvobitno prebivala u blizini Boga, ali je sišla iz svog zavičaja, ophrvana žudnjom da se pomiješa sa još bezobličnom materijom i iz nje proizvede forme pomoću kojih bi mogla doseći tjelesna zadovoljstva. Zatim se veli kako se lično Bog upleo u njenu spoznajnu ljubavnu borbu sa materijom, stvorivši svijet i u njemu čvrste oblike, kako bi duša u tim oblicima dosegla tjelesna uživanja i mogla da začinje ljude. Zatim je čovjeku poslao u taj svijet duh, ne bi li poučio dušu da je njen čulni strastveni poduhvat bio grijeh. No, desilo se da se duh zaljubljuje u dušu, a onda se i Bog lično upleo u njenu borbu, dopustivši da iz te borbe proiziđe smrtni svijet formi, kako bi duša mogla da uživa u njima.
Dakle, prije početka priče obraća se čitaocu pripovjedač, koji se na krilima ironije uzdiže izvan same priče, kako bi priča bila ujedno i pričana i tumačena. Ovo tumačenje, ova metapoetika postaje sve izraženija kako roman prelazi iz prve u drugu polovinu, od oca ka sinu, od mladog ka zrelom Josifu, i ka starom i za smrt spremnom Jakovu, tako da, osim prve predigre, postaje cjelishodna još jedna. I zaista, ova druga predigra prethodi završnom četvrtom dijelu, zahvatajući po obimu tek jednu četvrtinu one prve. Odvija se, shodno sveprisutnom načelu razigrane ironije, ne u donjem svijetu sladostrašća i plodnosti, već je to, naprotiv, Predigra u gornjim krugovima. A u njoj sudjeluju anđeli, koji su eto uvrijeđeni što su, iako stvoreni po Božijem liku, bezgrešni i besmrtni kakvi već jesu, od Tvorca nekako zapostavljeni. Đavolsko, Šemaelovo uplitanje u Božije poslove, sašaptavaju se bojažljivo anđeli, navelo je Boga da ga privuče ljudska plodnost i sladostrašće njeno, pa da se spusti dole i postane član onog četvorstva formiranog u prvoj, glavnoj predigri, a čine ga Bog, duša, duh i čovjek u kome su otjelotvoreni.
Zašto se anđeli osjećaju prevarenim? Zato, naravno, što nisu plodni. Ne stvaraju ni život, ni forme, a tamo gdje se ništa ne događa, tamo Bog nema u čemu da se ogleda. I, tamo nema ni priče. Putem Predigre u gornjim krugovima Man zapravo najavljuje čitaocu da će se završni, četvrti dio romana usredsrediti na sam pripovjedački čin. Na primjer, kada se Josif, na vrhuncu priče, sav ustreptao sprema da braći, koja to još ne znaju, otkrije: "Ja sam to", upliće se pripovjedač opaskom da on sam uopšte nije uzbuđen zbog toga, da sve konce predstavljene priče drži u rukama, nasuprot Josifu koji mu liči na komedijaša kad se uzmuva pred izlazak na binu. A zatim, pošto se susret braće srećno završio, pripovjedač se neposredno obraća publici obećavajući nova uzbuđenja: "Ništa ne bi bilo žalosnije", agituje pripovjedač uoči prelaska na samu svečanu završnicu priče, "nego kada bi nakon ovih zbivanja masa publike počela da se razilazi i osipa, pomislivši: 'To je bilo to, izrečeno je lijepo 'Ja sam to', nema više šta ljepše da dođe, bio je to vrhunac, i sada će se odigrati još samo kraj, a mi već znamo kako, i nije više uzbudljivo.' – Primite dobar savjet i ostanite lijepo zajedno! Sastavljač ove priče, pod kojim podrazumijevamo onoga koji sačinjava sve što se zbiva, darovao joj je mnoge vrhunce, i iznašao kako da jedan nadvisi drugim. Kod njega važi ona: Najbolje tek dolazi, i uvijek on stavi nešto u izgled što će da raduje."[1]
*
Andrićeva priča Prokleta avlija počinje tačno tamo gdje se Manova priča završava. Umro je junak iz koga je cijela priča ponikla. Josif sahranjuje oca na neizmjerno veličanstven način. Sama mumifikacija pokojnika traje sedamdeset dana, a isto toliko treba da se sveti teret prenese do pradrevne nasljedne grobnice u pećini kraj Hevrona[2]; baš onako kako piše u Bibliji. Fra-Petar je sahranjen na malom groblju, juče, a snijeg oko groba "ima rumenu boju raskvašene ilovače, i sve to mladiću, pogleda uprta na groblje, izgleda kao sveža rana u opštoj belini koja se proteže do unedogled".[3]
Dok Man pripovijeda i ujedno tumači priču koja je ispričana već mnogo puta, Andrićeva priča predstavljena je kao sjećanje mladića na fra-Petra i na priču koju mu je posljednjih nedjelja ispričao dok je bolestan na smrt ležao na minderluku svoje ćelije. Man pripovijeda iz božanske pozicije, pa kada se u drugoj predigri kaže da su Jakov i prije njega Avram spoznali izvansvjetsku prirodu Boga, tako što je on bio prostor svijeta, ali svijet nije bio njegov prostor, pa se onda na to nadoda: na sasvim sličan način je i pripovjedač prostor priče, ali priča nije njegov prostor, što za njega znači mogućnost da je objašnjava[4], ili kada Man, u studiji o Šopenhaueru, posrednu ulogu umjetnosti između smrtnog i besmrtnog, između duha i života[5], označava kao apolonsku, riječima: "Apolon je ... bog daljine i distance, - a ne upletenosti, patosa i patologije, - i ne bola, već slobode, on je objektivni bog, bog ironije"[6], onda se za Andrićev pripovjedački postupak u Prokletoj avliji može jedino reći to - da je potpuno suprotan Manovom.
Jer, kod Andrića od početka imamo paradoksalnu situaciju: Priča je već ispričana, fratar je umro, a mladić se, iako samo sluša priču o davnim događajima, sa njom tako snažno saživio, da su ga sjećanja zanijela i osjenila ga misao o smrti.[7] Znači, upletenost i patos. A i patologija: "I sada dok gleda njegov grob u snegu, mladić u stvari misli na njegova pričanja. I sve bi hteo, i po treći i po četvrti put, da kaže kako je lepo umeo da priča. Ali to se ne može kazati".[8]
Šta se ne može kazati? Nešto suštinsko, ali tajanstveno.[9] A da bi bilo kazano, mora to doći u odlučnom trenutku, pred smrt, i kazano nekoj srodnoj duši, bezimenom mladiću kraj samrtne postelje.
Prokleta avlija je ispričana u nekoliko prstenova. I pošto je u prvom, spoljnjem prstenu, preko mladića obznanjeno da će nadalje biti riječi o nečemu što se ne može kazati a ipak će biti kazano, ulazi se u drugi prsten, u priču, a bilo je to davno, o fra-Petrovom zatočeništvu u carigradskom istražnom zatvoru, kako je do njega došlo i kako je nakon dva mjeseca otpušten i protjeran na osam mjeseci u Akru, pa se potom vratio kući u Bosnu. Međutim, iako dio sopstvenog života, ova priča, saznajemo od bezimenog mladića, nije ono najvažnije, niti je zauzimalo najviše mjesta u fra-Petrovim sjećanjima na Prokletu avliju u posljednjim danima njegovog života. Već su to fra-Petrova sjećanja na mladog Turčina Ćamila s kojim se tamo sreo.
I tako, počev od drugog poglavlja, a njih nije teško izbrojati, ima ih svega osam, nevelike dužine od po nekoliko strana, numerisanih ali bez naslova, ulazimo u treći prsten Proklete avlije. U srce priče. U mračnu oblast bolesti, nezdravih predstava, strastvenog šapata, neodoljivog talasa ludila, kada se Ćamil predaje svojoj strasti i tiho i živo, kao da se ispovjeda, priča fra-Petru o Džem-sultanu, i kada stane gnjevne Džemove monologe u samoći i zatočenju izgovarati ne svojim nego drugim glasom,[10] i, konačno, kada, "izvan vremena koje sunce odmerava svojim izlascima i zalascima i izvan svih ljudskih odnosa"[11], Ćamil otvoreno i gordo svojim dželatima priznaje da je istovjetan sa Džem-sultanom. Ja sam to! Tako kaže Ćamil prije svoga kraja i nestanka. I pred kraj cijele priče, u sedmom poglavlju.
Međutim, Ćamil se ponovo javlja i u osmom. Kao fra-Petrovo priviđenje. Njih dvojica vode srdačan razgovor. Kao oni sjede i fra-Petar ga tješi da će ozdraviti od svoje bolesti. I kao Ćamil mu odgovara: "Ne mogu ja ... ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti." I gleda fra-Petra "kroz suze, nesretni Džem".[12]
Ovaj veliki iracionalni segment od nekoliko stranica stavljen je pod navodnike, kao direktni citat onoga što je fra-Petar pred smrt rekao mladiću "zagledan u snežnu daljinu i prateći sećanje u stopu, ... sniženim a jasnim glasom".[13] Taj dio priče je fra-Petru, i Andriću, važan. Štaviše, to je ključni momenat drugog prstena. I vezivna karika za centralnu priču. Jer ne samo da fra-Petar i sam u Ćamilu vidi Džema, već i on zbog boli za nesrećnim i izgubljenim Ćamilom počinje da biva "Džem-Ćamil"[14]. Da razgovara sam sa sobom. I da se istovremeno bori da se te bolesti oslobodi: "Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim ko sam i šta sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlija kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno."[15]
I da zaključimo: Dok je Manov Josif i njegova braća jedna priča koja svojim preobiljem neprestano raduje, kako tvorca koji se u njoj ogleda, tako i publiku koja je prati od jednog do drugog vrhunca, dotle je Andrićeva Prokleta avlija priča o boli duše. I tu neizmjernu bol, tu prabol ljudske duše, jaču i od same smrti, pripovjedač, i sam njome obuzet, provodi od jednog do drugog, i do trećeg prstena, da joj makar utre pute, kad joj već ne zna lijeka.
_______________
Ključne riječi: pripovjedač, priča: ironija/distanca – sjećanje/patos; predigra, četiri dijela sa po sedam glavnih komada – osam poglavlja i tri prstena; priča o priči – priča o boli duše.
Rada Stanarević
Von der Wirklichkeit zum Artefakt
Zur Thomas Manns und Ivo Andrićs Erzähltechnik
(Zusammenfassung)
Es werden hier in vergleichendem Abriß Struktur und Erzähltechnik von Thomas Manns Roman Joseph und seine Brüder und Ivo Andrićs Erzählung Der verdammte Hof dargestellt.
Thomas Mann entwickelt in seinem Werk eine uralte, allbekannte Geschichte, indem er sie - spielerisch-ironisch und zugleich feierlich, in unübertrefflicher epischer Buntheit und Fruchtbarkeit - von vielen Seiten beleuchtet und kommentiert. Mit anderen Worten: Dieses Werk umfaßt nicht nur die Geschichte eines Volksstammes mit seinen vier Patriarchen, nicht nur die untere und die obere Welt, sondern es umfaßt auch den Erzähler, so wie er sich in der von ihm geschaffenen Welt widerspiegelt.
Bei Andrić dahingegen haben wir die Erinnerung eines jungen Mannes an gerade begrabenen Bruder Petar und dessen ins Intimste vertiefte und zugleich rund, testamentarisch erhöhte Geschichte, die er ihm in den letzten Wochen seines Lebens, auf dem breiten Diwan seiner Klosterzelle liegend, übertrug. Innerhalb der mönchischen Geschichte, und im Zentrum der ganzen Erzählung, befindet sich nun jene tragisch-pathetische Geschichte vom jungen Türken Dschamil und dessen Besessenheit, bzw. Identifizierung mit der unglücklichen Gestalt des im 15. Jahrhundert lebenden Sultanssohnes Dschem. So besteht Andrićs Erzählung aus drei Ringen. Mit sozusagen dreifacher Kraft zielt sie, sei es im Persönlich -Erlebten, oder im Mythisch-Wiederholbaren, nur auf das Eine: auf das Leid der Seele, ein Urleid eigentlich, welches stärker ist als der Tod selbst.
[1]Thomas Mann, Joseph und seine Brüder, Zweiter Band, Stockholm 1966, стр.1691.
[2]Исто,уп. стр. 1807 – 1810.
[3]Иво Андрић, Проклета авлија, Дерета, Београд 2003, стр.5.
[4]Joseph und seine Brüder, op. cit., в.стр.1290.
[5]Thomas Mann, Schopenhauer, у: Adel des Geistes, Stockholm 1948, str. 337.
[6]Исто, стр.349.
[7]Проклета авлија, op. cit., стр.124.
[8]Исто, стр7. У пријеводу на њемачки(Milo Dor иReinhard Federmann, Der verdammte Hof, Aufbau-Verlag Berlin und Weimar 1975), овој једноставној а тако значајној реченици измијењен је, тј. сужен и готово уништен смисао, па би она, преведена на српски, значила: "али за то је било прекасно" (aber dazu war es zu spät, уп, стр. 8 њемачког издања). Да ствар буде гора, ова засебна, поентирана реченица у српском оригиналу,прикључена је у њемачком пријеводу претходном реченичном низу, као неки узгредни, скоро сувишни додатак.
[9]О тајном и тајанственом у Проклетој авлији погледати мој чланак Мотив непријатељске браће код Мана и Андрића, у: Бањалучки новембарски сусрети. Наука и образовање,Књига6, ТомI, Бањалука2005,стр. 56 – 69.
[10]Проклета авлија,op. cit., уп. стр. 92.
[11]Исто, уп. стр.104.
[12]Исто, стр. 118.
[13]Исто,стр. 115.
[14]Исто, стр.117.
[15]Исто, стр.119.