OD STVARNOSTI DO ARTEFAKTA Manov i Andrićev pripovjedački postupak - Dr Rada Stanerević

Dr Rada Stanarević docent

OD  STVARNOSTI  DO  ARTEFAKTA

Manov i Andrićev pripovjedački postupak

Rad se bazira na   Manovom romanu "Josif i njegova braća" i na Andrićevoj pripovijeci "Prokleta avlija", dvama epskim ostvarenjima sa zajedničkom mitsko-arhetipskom tematikom  o neprijateljskoj braći. No, ovim djelima je zajednička i složena i samosvojna pripovjedačka tehnika, a takva je i njihova struktura. Kao vrhunska  umjetnička ostvarenja ona nas ujedno opominju na odgovarajuće načelo Aristotelove "Poetike" u kome ne piše  da  pjesnik  prije svega treba da             predstavi događaje u svoj njihovoj živosti, nego piše da pjesnik  prije svega treba sebi da predstavi ono što će potom sastaviti u priču i izraditi u jeziku. Ne da kopira stvarnost, nego dastvori djelo u svojoj mašti.

S obzirom na  stvaralačku maštu, u kojoj sferi je važnije da su događaji uzajamno vjerovatni nego da su u stvarnosti mogući, Aristotel razlikuje dvije (jednako vrijedne) vrste pjesnika, one veoma obdarene, i one  strasno temperamentne: "oni prvi umeju lako da se prenose u sva moguća stanja i odnose, a ovi drugi lako prelaze u ekstazu" (Aristotel, "O pesničkoj umetnosti", Beograd, 1966, str.24). U ovom radu se ispostavlja da u Manu i Andriću, odnosno njihovim spomenutim djelima, imamo upravo- i to po Aristotelovom redosljedu  - značajna predstavnike ova dva pripovjedačka tipa.

*

          Manov roman Josif i njegova braća sastoji se iz četiri dijela, a svaki od njih sadrži po sedam takozvanih "glavnih komada" (Hauptstück), glavnih, biće, stoga, što su spolja istobrojni, te cijeloj kompoziciji osiguravaju stabilnost, dok su istovremeno unutar samih sebe složeni, i to od različitog broja manjih segmenata. Svi dijelovi, od najmanjeg do najvećeg, nose odgovarajuće naslove, odnosno podnaslove, tako da čitalac, kad već zađe u  djelo, može, uprkos njegovoj monumentalnosti, lako po njemu da se kreće, vraća se na prethodna poglavlja, poredi ih međusobno i proučava, i u punoj mjeri uživa u ljepoti sadržaja, odnosno  forme ovog nadaleko čuvenog i po svemu raskošnog ostvarenja.

            Što se obima romana tiče, i tu postoji izvjesna blagorodna pravilnost. Dok prva dva dijela  podjednako zahvataju po nekih trista strana, dotle su druga dva svaki ponaosob dvostruko obimniji od onih prethodnih. Kao da se prva dva sjedinjuju u  trećem, da bi treći  preobražen ispunio završni četvrti, pa se krug opet može vratiti na početak. Od oca ka sinu i od sina ka ocu. Prvi dio, naime, i njegovih sedam komada, ispunjavaju Priče Jakovljeve:  plodonosnog starozavjetnog junaka Jakova, oca dvanaestorice sinova, čiji su preci Avram i Isak, kao i on, zahvaljujući svojoj uzvišenosti, blagoslovenosti, odnosno plodnosti, u ona pradavna vremena, i na onim iskonskim predjelima Mesopotamije i Hanana, postali patrijarsi izrailjski. Četvrti patrijarh  odabranog plemena biće  Jakovljev ljubljeni sin Josif. No, to će se desiti tek na kraju, u četvrtom dijelu romana. U drugome pak njegovom dijelu, koji se naziva Mladi Josif, prikazuje se  kako se ljubomorna braća odlučuju da ubiju Josifa bacivši ga u jamu, da bi ga odmah zatim, primorani nekom višom silom, ipak prodali Ismailćanima, pa  Josif, umjesto da bez traga nestane sa ovoga svijeta, srećno dospijeva u  tuđu zemlju da bi tamo ličnim snagama pronašao put do samog sebe. Treći dio dakle je  kazivanje o Josifu u Egiptu. O njegovom dugotrajnom i teškom sazrijevanju i borbi za život kroz tamnovanje i služenje od najnižeg do najvišeg položaja. I najzad, u četvrtom dijelu, koji nosi naslovJosif, hranitelj, imamo jednog ispunjenog, cjelovitog Josifa. Stvorio je sopstveni dom i porodicu. Gospodari u faraonovo ime neiscrpnim izobiljem plodne misirske zemlje. Tu, na tom plodnom  tlu, srećno će da  se obavi i ponovni, ceremonijalni susret sa ocem, i izmirenje sa braćom, i tu će, po očevoj smrti, cijeli Izrailjev rod naći utočište za dalji život, pa će onda, u opštem zadovoljstvu i u  slavljeničkom raspoloženju svih učesnika, na  čelu sa samim božanskim, prema nesavršenosti i slabostima  ljudske duše blagonaklonim tvorcem, priča zvana Josif i njegova braća moći da se privede kraju.

            Otkuda se u Manovom romanu toliki značaj pridaje plodnosti? Jakovljevoj, sa svih njegovih dvanaest sinova, pa mu porodica, kada stigne u Misir, broji već sedamdesetoro čeljadi? Plodnosti same egipatske zemlje, čijim bogatstvima maestralno upravlja Jakovljev sin Josif? Otkuda su u radnji romana među svim starim bogovima presudne upravo boginje plodnosti, Ištara i Izida?

             Ova dominacija plodnosti, tako fascinantno ostvarena u  četvorodjelnoj romanesknoj tvorevini o kojoj je riječ, otkriva se čitaocu, u kvazi-naučnom, ironično-humoristički razigranom maniru, već prije početka same priče o Josifu i njegovoj braći. U jednom očigledno značajnom uvodu, jer se  odnosi na sva četiri dijela romana. Naslovljen je  Predigra: Silazak u pakao, i obuhvata nešto više od pedeset stranica teksta. Tu se priča kako je duša, element pračovječjeg kao i materija, prvobitno prebivala u blizini Boga, ali je sišla iz svog zavičaja, ophrvana žudnjom da se pomiješa sa još bezobličnom materijom i iz nje proizvede forme pomoću kojih bi mogla doseći tjelesna zadovoljstva. Zatim se veli kako se lično Bog upleo u njenu spoznajnu ljubavnu borbu sa materijom, stvorivši svijet i u njemu čvrste oblike, kako bi duša u tim oblicima dosegla tjelesna uživanja i mogla da začinje ljude. Zatim je čovjeku poslao u taj svijet duh, ne bi li poučio dušu da je njen čulni strastveni poduhvat bio grijeh. No, desilo se da se duh zaljubljuje u dušu, a onda se i Bog lično upleo u njenu borbu, dopustivši da iz te borbe proiziđe smrtni svijet formi, kako bi duša mogla da uživa u njima.

            Dakle, prije početka priče obraća se čitaocu pripovjedač, koji se na krilima ironije uzdiže izvan same priče, kako bi priča bila ujedno  i pričana i tumačena. Ovo tumačenje, ova metapoetika postaje sve izraženija kako roman prelazi iz prve u drugu polovinu, od oca ka sinu, od mladog ka zrelom Josifu, i ka starom i za smrt spremnom Jakovu, tako da, osim prve predigre, postaje cjelishodna još jedna. I zaista, ova druga predigra prethodi završnom četvrtom dijelu, zahvatajući po obimu  tek jednu četvrtinu one prve. Odvija se, shodno sveprisutnom načelu razigrane ironije, ne u donjem svijetu sladostrašća i plodnosti, već je to, naprotiv,  Predigra u gornjim krugovima. A u njoj sudjeluju anđeli, koji su eto uvrijeđeni što su, iako  stvoreni po Božijem liku, bezgrešni i besmrtni kakvi već jesu, od Tvorca nekako zapostavljeni.  Đavolsko, Šemaelovo uplitanje u Božije poslove, sašaptavaju se bojažljivo anđeli, navelo je Boga da ga privuče ljudska plodnost i sladostrašće njeno, pa da se spusti dole i postane član onog četvorstva formiranog u prvoj, glavnoj predigri, a čine ga Bog, duša, duh i čovjek u kome su  otjelotvoreni.

            Zašto se anđeli osjećaju prevarenim? Zato, naravno, što nisu plodni. Ne stvaraju ni život, ni forme, a tamo gdje se ništa ne događa, tamo Bog nema u čemu da se ogleda. I, tamo  nema ni priče. Putem Predigre u gornjim krugovima Man zapravo najavljuje čitaocu da će se završni, četvrti dio romana usredsrediti na sam pripovjedački čin. Na primjer, kada se Josif, na vrhuncu priče, sav ustreptao sprema da braći, koja to još ne znaju, otkrije: "Ja sam to", upliće se pripovjedač opaskom da on sam uopšte nije uzbuđen zbog toga, da  sve konce predstavljene priče drži u rukama, nasuprot Josifu koji mu liči na  komedijaša kad se  uzmuva pred  izlazak na binu. A zatim, pošto  se susret braće srećno završio, pripovjedač se neposredno obraća publici obećavajući nova uzbuđenja: "Ništa ne bi bilo žalosnije", agituje pripovjedač uoči prelaska na samu svečanu završnicu priče, "nego kada bi  nakon ovih zbivanja masa publike počela da  se razilazi i  osipa, pomislivši: 'To je bilo to, izrečeno je lijepo 'Ja sam to', nema više šta ljepše  da  dođe, bio je to vrhunac, i sada će se odigrati još samo kraj, a mi već znamo kako, i nije više uzbudljivo.' – Primite dobar savjet i ostanite lijepo zajedno! Sastavljač ove priče, pod kojim podrazumijevamo onoga koji sačinjava sve što se zbiva, darovao joj je mnoge vrhunce, i iznašao kako da  jedan nadvisi drugim. Kod njega važi ona: Najbolje  tek dolazi, i uvijek on stavi nešto u izgled što će da  raduje."[1]

*

            Andrićeva priča Prokleta avlija počinje tačno tamo gdje se Manova priča završava. Umro je junak iz koga je cijela priča ponikla. Josif sahranjuje oca na neizmjerno veličanstven način. Sama mumifikacija pokojnika traje sedamdeset dana, a isto toliko treba da se sveti teret prenese do pradrevne nasljedne grobnice u pećini kraj Hevrona[2]; baš onako kako piše u Bibliji. Fra-Petar je sahranjen na malom groblju, juče, a snijeg oko groba "ima rumenu boju raskvašene ilovače, i sve to mladiću, pogleda uprta na groblje, izgleda kao sveža rana u opštoj belini koja se proteže do unedogled".[3]

            Dok Man pripovijeda i ujedno tumači  priču koja je ispričana već mnogo puta, Andrićeva priča predstavljena je kao sjećanje mladića na fra-Petra i na priču koju mu je posljednjih nedjelja ispričao dok je bolestan na smrt ležao na minderluku svoje ćelije. Man pripovijeda iz božanske pozicije, pa kada se  u drugoj predigri kaže da su Jakov i prije njega Avram spoznali izvansvjetsku prirodu Boga, tako što je on bio  prostor svijeta, ali svijet nije  bio njegov prostor, pa se onda na to nadoda: na sasvim sličan način je i pripovjedač prostor priče, ali priča nije njegov prostor, što za njega znači mogućnost da je objašnjava[4], ili kada Man, u studiji o Šopenhaueru, posrednu ulogu umjetnosti između  smrtnog i besmrtnog, između duha i života[5], označava kao apolonsku, riječima: "Apolon je ... bog daljine i distance, - a ne upletenosti, patosa i patologije, - i ne  bola, već slobode, on je objektivni bog, bog ironije"[6], onda se za Andrićev pripovjedački postupak u Prokletoj avliji može jedino reći to - da je potpuno suprotan Manovom.

            Jer, kod Andrića od početka imamo paradoksalnu situaciju: Priča je već ispričana, fratar je umro, a mladić se, iako samo sluša priču o davnim događajima, sa njom tako snažno saživio, da su ga sjećanja zanijela i osjenila ga misao o smrti.[7]  Znači, upletenost i patos. A i patologija: "I sada dok gleda njegov grob u snegu, mladić u stvari misli na njegova pričanja. I sve bi hteo, i po treći i po četvrti put, da kaže kako je lepo umeo da priča. Ali to se ne može kazati".[8]

            Šta se ne može kazati? Nešto suštinsko, ali tajanstveno.[9] A da bi bilo kazano, mora to doći u odlučnom trenutku, pred smrt, i kazano nekoj srodnoj duši, bezimenom mladiću kraj samrtne postelje.  

            Prokleta avlija je ispričana u nekoliko prstenova. I pošto je u prvom, spoljnjem prstenu, preko mladića obznanjeno da će nadalje biti riječi o nečemu što se ne može kazati a ipak će biti kazano, ulazi se u drugi prsten, u priču, a bilo je to davno, o fra-Petrovom zatočeništvu u carigradskom istražnom zatvoru, kako je do njega došlo i kako je nakon dva mjeseca otpušten i protjeran na osam mjeseci u Akru, pa se potom vratio kući u Bosnu. Međutim, iako dio sopstvenog života, ova priča, saznajemo od bezimenog mladića, nije ono najvažnije, niti je zauzimalo najviše mjesta u fra-Petrovim sjećanjima na Prokletu avliju u posljednjim danima njegovog života. Već su to fra-Petrova sjećanja na mladog Turčina Ćamila s kojim se tamo sreo.

            I tako, počev od drugog poglavlja, a njih nije teško izbrojati, ima ih svega osam, nevelike dužine od po nekoliko strana, numerisanih ali bez naslova,  ulazimo u treći prsten Proklete avlije. U srce priče. U mračnu oblast bolesti, nezdravih predstava, strastvenog šapata, neodoljivog talasa ludila, kada se Ćamil predaje svojoj strasti i tiho i živo, kao da se ispovjeda, priča fra-Petru o Džem-sultanu, i kada stane gnjevne Džemove monologe u samoći i zatočenju izgovarati ne svojim nego drugim glasom,[10] i, konačno, kada, "izvan vremena koje sunce odmerava svojim izlascima i zalascima i izvan svih ljudskih odnosa"[11], Ćamil otvoreno i gordo svojim dželatima priznaje da je istovjetan sa Džem-sultanom.  Ja sam to! Tako kaže  Ćamil prije svoga kraja i nestanka. I pred kraj cijele priče, u sedmom poglavlju.

            Međutim, Ćamil se ponovo javlja i u osmom. Kao fra-Petrovo priviđenje. Njih dvojica vode srdačan razgovor. Kao oni sjede i fra-Petar ga tješi da će ozdraviti od svoje bolesti. I kao Ćamil mu odgovara: "Ne mogu ja ... ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti."  I gleda fra-Petra "kroz suze, nesretni Džem".[12]

            Ovaj veliki iracionalni segment  od nekoliko stranica stavljen je pod navodnike, kao direktni citat onoga što je fra-Petar pred smrt rekao mladiću "zagledan u snežnu daljinu i prateći sećanje u stopu, ... sniženim a jasnim glasom".[13] Taj dio priče  je fra-Petru, i Andriću, važan. Štaviše, to je ključni momenat drugog prstena. I vezivna karika za  centralnu priču. Jer ne samo da fra-Petar i sam u Ćamilu vidi Džema, već i on zbog boli za  nesrećnim i izgubljenim Ćamilom počinje da biva "Džem-Ćamil"[14]. Da razgovara sam sa sobom. I da se istovremeno bori da se te bolesti oslobodi: "Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim ko sam i šta sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlija kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno."[15]

            I da zaključimo: Dok je Manov Josif i njegova braća jedna priča koja svojim preobiljem neprestano raduje, kako tvorca koji se u njoj ogleda, tako i publiku koja  je prati od jednog do drugog vrhunca, dotle je Andrićeva Prokleta avlija priča o boli duše. I tu neizmjernu bol, tu prabol ljudske duše, jaču i od same smrti, pripovjedač, i sam njome obuzet, provodi od jednog do drugog, i do trećeg prstena, da joj makar utre pute, kad joj već ne zna lijeka.

_______________

            Ključne riječi: pripovjedač, priča: ironija/distanca – sjećanje/patos; predigra, četiri dijela sa po sedam glavnih komada – osam poglavlja i tri prstena; priča o priči – priča o boli duše.

Rada Stanarević

Von der Wirklichkeit zum Artefakt

Zur Thomas Manns und Ivo Andrićs Erzähltechnik

(Zusammenfassung)

            Es  werden  hier  in vergleichendem  Abriß  Struktur  und  Erzähltechnik von  Thomas  Manns Roman Joseph und seine Brüder und Ivo Andrićs Erzählung Der verdammte Hof dargestellt.

            Thomas Mann entwickelt in seinem Werk eine uralte, allbekannte Geschichte, indem er sie  -  spielerisch-ironisch und zugleich feierlich,  in   unübertrefflicher  epischer Buntheit  und Fruchtbarkeit  -  von  vielen Seiten beleuchtet und  kommentiert.  Mit anderen Worten:  Dieses  Werk  umfaßt    nicht     nur  die  Geschichte eines Volksstammes  mit  seinen  vier Patriarchen,  nicht  nur  die  untere  und die  obere Welt,  sondern  es umfaßt auch den Erzähler, so wie er sich  in  der von  ihm  geschaffenen Welt widerspiegelt.

            Bei    Andrić    dahingegen    haben    wir    die    Erinnerung    eines    jungen    Mannes      an                gerade    begrabenen   Bruder    Petar   und    dessen     ins   Intimste    vertiefte    und   zugleich   rund, testamentarisch erhöhte Geschichte, die er ihm in den letzten Wochen seines Lebens, auf  dem breiten Diwan    seiner  Klosterzelle  liegend,   übertrug.  Innerhalb     der  mönchischen  Geschichte,  und  im Zentrum der   ganzen Erzählung, befindet sich nun jene tragisch-pathetische Geschichte vom    jungen Türken  Dschamil    und   dessen  Besessenheit,  bzw.  Identifizierung   mit  der unglücklichen Gestalt  des  im 15. Jahrhundert lebenden  Sultanssohnes  Dschem.   So   besteht Andrićs  Erzählung  aus  drei  Ringen.  Mit     sozusagen   dreifacher  Kraft     zielt  sie,   sei      es  im Persönlich -Erlebten,  oder im Mythisch-Wiederholbaren,  nur  auf  das  Eine:  auf   das   Leid    der  Seele,   ein   Urleid   eigentlich, welches stärker ist als der Tod selbst.